ROKO PERANIĆ
"Prijatelju! Prijatelju!"- svakoga jutra, kao i nekoiiko puta tijekom dana mali susjed Roko proziva i poziva galerista na akciju. 'Kad ćemo bacit ovaj brod u more? Kad ćemo obojat moju biciklu? Kad ćemo tvoje cvijeće zalivat?', samo su neki od prijedloga u nizu. Moguće ostvarujemo, a nemoguće također - imamo li vremena. Ljudi skupa čuda čine i Roko - sin Dubrovkinje i Staronovaljca - to već sasvim dobro zna.
Pitam Roka (posprejali smo biciklu na mat crnu, prije toga je on šmirglićem skinuo slojeve naljepnica, imam u ruci šablonu sa zvjezdicama i bijeli sprej): "Koliko ćemo ih stavit?" "Pet i pol", kaže on. "Imaš pet i pol godina?", pitam ga, "znači da si rođen po zimi - oko Božića, Nove godine?" "Ja sam se rodio poslije svih", kaže Roko.
Začas prođe runda oko Sunca i evo nam već ljeta 2014. Biciklu smo opet osvježili novim nanosom mat crne, ovaj put bez zvjezdica. Roko, koji će najesen krenuti u školu, u stalni je postav galerije uvrstio jedan čavlić na kojemu će se izmjenjivati njegovi crteži. Dokumentiramo drugi u nizu, na kojemu je naša neosvojiva tvrđava.