U starom kaštelu na stazi uz more, u prostoru nekadašnjeg poštanskog ureda, a još ranije spremišta za ribarske arte, ljeta 2012/13/14/15 oblikovani su projekti i proizvodi vezani uz povijest, prirodu i ljude Stare Novalje.

Program izložbi i događanja , namijenjen svima "ki nam dojdu i volu ovo misto", bio je rezultat suradnje Umjetničke radionice Petikat, Grada Novalje, mjesta Stara Novalja i Ministarstva kulture RH.

Četiri godine kasnije, početkom kolovoza 2019-e, ispred novog mjesnog doma u Staroj Novalji, osvanuo je plakat s poznatim znakom Sunca. 

A primjećen je i Stanislav. 
What the hell is he building in there? 

"Jel umjetnost gladna, žedna?", čuje se glas susjeda još prije nego se njegov lik uokviri dovratkom galerije. Nije dan prošao od početka ljeta da Joso Arka ne podari Skalama čašu hladne pive ili kakvu deliciju - od janjećih jetrica na Petrovu do domaćeg krumpira kuhanog na balu po receptu i uz spomen na ime i dobrotu Gospodnju, kao i na prezime akademika Fučića. A svakako i svakodevno - vrsnom domaćom pričom.

"Ja znam zašto sam jutros uranio”, govori Joso s vrata jednog od ranih jutara. "Ali ne znam zašto si ti." "Imam nešto za učinit i u Zagreb poslat", kaže Stanislav. Promjena naglaska i konstrukcija rečenica odvija se sama od sebe, kao što i mlada divlja smokva u visokom uskom pitaru dolazi k sebi nakon presađivanja i sasvim nove listove pušta. "A najdraže mi ovako odmah ujutro."
Joso se spusti dvije skale, stane nasred brodskog poda, nasloni ruke na bokove, pogleda van preko uvale daleko na Donji kraj i kao da tamo gleda ono što govori:
"Vraćam se ujutro Zaglavom od ovac. I vidim dolje - rođak Grgo. I zapjevam: 'Pomuzal sam svoje malo stadoo, sačekaj me, uzet ću te radoo!' … A on - ma ni još ni korak napravil: 'Ni meni teško na noge hoditii, ne treba mene tvoj auto vozitii'..."
"Divno. Kronut ću nam sledić u to ime, samo da zapišem", kaže Stanislav zapisujući.
Joso već izlazi i dodaje kao za sebe: "Ali ko iz topa, razumiješ! A ja dva sata mislil kako ću mu sročit."

A meni se ovako čini: ne mora Joso Peranić brinuti ni za hitrost rime ni za strofu pisanu. Njegovo je nešto drugo. Način na koji pripovijeda vrlo precizno zapamćene situacije - iz djetinjstva, mladosti ili jučerašnjeg dana; osjećanje jezika s kojim je rastao, digresije kojima usput osnažuje završnu poantu, odmjerena i slikovita gestikulacija, pauza u dramatski pravom trenutku - sve to prirodno pripada rođenom pripovjedaču. Koji nerijetko i samoga sebe, baš kao i slušatelja, zasmije do suza. A to je dar Božji.