U starom kaštelu na stazi uz more, u prostoru nekadašnjeg poštanskog ureda, a još ranije spremišta za ribarske arte, ljeta 2012/13/14/15 oblikovani su projekti i proizvodi vezani uz povijest, prirodu i ljude Stare Novalje.

Program izložbi i događanja , namijenjen svima "ki nam dojdu i volu ovo misto", bio je rezultat suradnje Umjetničke radionice Petikat, Grada Novalje, mjesta Stara Novalja i Ministarstva kulture RH.

Četiri godine kasnije, početkom kolovoza 2019-e, ispred novog mjesnog doma u Staroj Novalji, osvanuo je plakat s poznatim znakom Sunca. 

A primjećen je i Stanislav. 
What the hell is he building in there? 

 

Ujesen, zimi i u proljeće scenograf, slikar i gitarist iz Rijeke. Ljeti, staronovaljski lovac na bonace koji se ponekad, alibija radi, vrati i s nekim konkretnijim ulovom. Početkom ljeta 2011. na stazi uz more između Trinćela i Drljande pada mu na um fantastična zamisao s kojom će nekoliko minuta kasnije, režući kotač sira, upoznati prijatelja Stanislava. Za početak dovoljno.

Momak je inače pod sretnom zvijezdom rođen: ima oko i za boje i za materijal i za kompoziciju, ima ruku i za kramp i za kist i za udicu, a ima bome i uho za skinut bilo što na gitari, što nije mali kapital među dječacima naših godišta, a i djevojčicama, Bogu hvala. Premda ne znam koliko bi se Dalibor s time složio. Uz svu čvrstu konstituciju to je vrlo plah čovjek koji već odavno radije preskače angažmane u kazališnim kućama drugih gradova (pa i u europskim i svjetskim kazalištima) nego da mu se manta od same pomisli na dalek i neizvjestan put. Jest da je strast spram izazova umjetničkog zvanja velika, ali čovjeku se izvan svojega dvorišta zbilja svašta može dogoditi. Grom ga je, istina je, triput promašio za dlaku.

Nazivam ga Hridinom, Junačinom, Grotom... Njega to nasmije, toliko sebe drugačijim vidi. No ja zbilja tako mislim. Samom svojom prisutnošću, pa i kad ga strahovi bezrazložni more, Dalibor jača ono krhko u nama, ono uvijek upitno i sklono sumnji, ono što postoji samo ako se tako dogovorimo i ako nismo u tome sami. Toj pozitivnosti svojega pogleda na svijet i ljude (protiv koje ni sam ne može ništa i kad hoće) Dalibor čini mi se duguje i cijelu svoju itetako smislenu i potrebnu umjetnost. I uz svih tih više od stotinu i pedeset profesionalnih kazališnih scenografija, i uz sve te domaće i strane strukovne nagrade, njegova sveukupna scenografska djelatnost daleko nadmašuje kazališni okvir. U jednoj od njegovih gitara, uokvirenoj bez žica kao slika na zidu verande u Klićima, već godinama gnijezda grade male ptice. Znate li što o tome kažu Indijanci?