Skale do Sunca – Čista, iskrena senzacija i umjetnički projekt koji povezuje ljude i hrani dušu

S riječkog portala Teklić prenosimo tekst Dunje PavEšić, objavljen 24. srpnja:  

Na vijest da se u Staroj Novalji početkom rujna otvara izložba ‘Kako smo gradili Skale do Sunca, 2012/13/14/15″, voditelju projekta i autoru izložbe Stanislavu Habjanu uputili smo nekoliko pitanja. Kao i sam projekt, o čijim smo nekim zanimljivim i poticajnim izložbama pisali prije nekoliko godina, tako je i ovaj razgovor sada bio i zanimljiv i poticajan.

Habjan je pisac, dizajner i likovni umjetnik i u svojim se odgovorima često izmješta iz jedne ulogu u drugu ili treću, ne libeći se iskoraka u fikciju tamo gdje mu se zbilja ne čini dovoljno slikovitom ili interesantnom.

skale-revisited-manifestoww-b9bf6f485df6a11e091f5bc5ccca2f81.jpg

Četiri prva ljeta umjetničke galerije Skale do Sunca u Staroj Novalji pripadaju danas kolektivnom sjećanju ‘Mešćarana’, njihovih gostiju i prijatelja te svih koji su programu galerije na bilo koji način svjedočili ili u njemu sudjelovali. Često se čuje mišljenje da je taj projekt bio nešto najbolje što se mjestu dogodilo unatrag pola stoljeća. Brojnim događanjima inicirani su susreti i druženja, prostor oko galerije postao je svojevrsnim srcem mjesta, u novom je duhu započeto i ostvareno puno toga lijepog i korisnog za identitet Stare Novalje, ali kao glavna impresija ostaje dojam da su se ljudi, potaknuti vašim optimizmom i energijom, opet počeli zanimati jedni za druge…Kako ste to uspjeli?

Postoji taj fenomen s nama ljudima, da više vjerujemo nekome tko dođe sa strane, tko je prolaznik, nego sebi ili susjedu.
Pogotovo se to odnosi na prepoznavanje dobrih stvari, nekih jedinstvenosti koje se gube iz vida jer se prihvaćaju pod normalno, ljepote svoje uvale na primjer, važnosti pogleda na drugu stranu zaljeva, onu divlju i sačuvanu od ljudskog poduzetništva, ili baš dobrote, one osnovne, u tom susjedu ili sebi. Mjerilo uspjeha i sigurnosti postaje umjesto toga novac, a kad se to prihvati, onda se zanimanje za drugog logično gubi i fascinacija se traži u dućanu. Sve je to svuda već odavno na djelu, samo se u Staroj Novalji to počelo odvijati razmjerno kasno, pa je ta humanija prošlost još uvijek nadohvat, tek je pola stoljeća prošlo od života u starom selu i ljudi još uvijek pamte kako je to bilo prije. Ne da je bilo više komfora ili hrane ili neke perspektive za lagodniji život, ali upravo zato, što se opstajalo samo zahvaljujući međusobnoj okrenutosti, što su si ljudi međusobno bili jako važni, to sjećanje nosi i sjetu, jer to jest životna vrijednost. Meni osobno, kad sam zamišljao taj projekt i njegov program, na pameti su bili isključivo ljudi, dijelom jer sam ih već neki broj ranije upoznao pa su mi se svidjeli, dijelom i zato jer me ljudi i inače najviše zanimaju. I zato mi nije bila ideja otvoriti galeriju u kojoj će se prodavati moje ili naše slike ili dizajnerski proizvodi dok mi pecamo ili roštiljamo, nego sam vidio krasnu priliku da se sve ono što sam dotad u životu naučio kroz stotinu projekata primjeni napokon na jednu živu zajednicu, na jedno osjetljivo mikročovječanstvo koje broji zimi tek 200-tinjak ljudi, među kojima je nekoliko najzanimljivijih koje sam ikada sreo. Pod tim uvjetom, da im zbilja damo nešto iz svog iskustva, da im ukažemo na nešto što imaju a što je neprocjenjivo, da spasimo iz zaborava neke vrijednosti i da nam se zajedno pritom dogodi neko čudo, sam i mogao prihvatiti taj dodijeljeni prostor i odgovornost. I kad je stvar krenula, bio sam njome i očaran i okupiran od 0 do 24. Postalo je malo lakše kad je projekt dobio potporu Ministarstva kulture i Grada Novalje, ali u stvari, svodi se samo na posvećenost, energiju i vjeru u ljude. I zbilja su te Skale bila gradnja zajednička i sve što je učinjeno utkano je u svaki od tih svakodnevnih radosnih susreta koje danas imam s mnogim dragim ljudima.

Koje segmente projekta sada vidite kao pojedinačno najznačajnije za Staru Novalju?

Prvo, vjerojatno, Stara Stara Novalja. Prikupljeno je i digitalizirano oko 250 starih fotografija iz obiteljskih zbirki, izloženo je bilo oko 100 i te tri izložbe bile su emocionalno najjače. Ljudi su prepoznavali svoje bližnje na fotografijama koje nikad prije nisu vidjeli i govorili mi sve o njima, u jednom sam trenutku bio siguran da jedini znam o svima sve, svakako više od bilo koga drugog. Ostaje mi zadaća napraviti knjigu po uzoru na žuljanske Fotografije iz škafetina Borisa Cvjetanovića.

Potom Toponimi. Hrvoje Đukez, Danijel Žeželj i ja napravili smo dvadesetak kvadratičnih grafika s tekstovima vezanim uz određene točke na području Stare Novalje i njene bliže okolice. To je lijep i topao povijesni materijal napravljen na autorski način, kao neka mistična slikovnica koja otkida zaboravu mnoge lokalitete koje su ljudima prošlih naraštaja bili vrlo značajni. Taj je dio projekta rađen u suradnji s Hotelom Boškinac.

Također, snimio sam puno razgovora s ljudima koji su bili neprocjenjivi svjedoci svog vremena i vrsni pripovjedači, a kojih više nema, kao što je bio Branko Peranić. Također sam ponosan što smo uspjeli skupiti dokumentaciju i iskaze vezane uz brodograditeljski opus Pipa Peranića, vrsnog kalafata kojemu stara Novalja duguje svoj unikatni model čamca. I da ne zaboravim, poseban mi je kompliment bilo prijateljstvo s pokojnim Grgom Peranićem, pjesnikom.

Vaše Skale do Sunca zbilja su bile kao neko gradilište/učilište, prije svega ljudskih odnosa i komunikacije, projekt pun intimizma i optimizma, sjajne energije i duhovitih ideja, ali i širokog odjeka u medijima. Sve je to u spoju nekako nekarakteristično, kao da izmiče pravilima.

Od pravila u pravilu i nema iskoraka u ono što je zbilja zanimljivo, a to je nepoznato. Za to je potreban rizik, ali rizik nije uopće opasnost, nije ni primjetljiv ako te zanima i ako voliš ono što radiš. Jednostavno se igraš kako najbolje znaš i možeš.

Ja sam dolazio biciklom ili pješice po Donjem putu u galeriju ponekad već u osam ujutro, jer sam osjećao da nešto raste, da sve to ima smisla, kad iznosim klupu i zalijevam agrume i pustim tu prvu pjesmu da se razlije preko mirnog zaljeva dok je naša strana još u sjeni, ne brinući hoće li nekome biti prerano čuti dobru pjesmu… možda je tu opet i to pitanje moje slipe konfidence, vjerovanja da nikome neće skočiti živci ako čuje Dylanov Wigwam ili Josipinu Vilu nakon što je zaspao tek prije dva sata. Tako mi je obično počinjao radni rad koji je trajao nekad i do dva poslije ponoći, s pauzom za ručak 800 metara vazjugo. Sjećam se situacije, bilo mi je istovremeno i malo smiješno, ali i trnci su me prošli kad sam slučajno čuo razgovor susjeda dok sam bio prignut iza zidića oko špine, da zalijem te biljke. Što je ovo, kaže jedan glas, pola devet a još bez muzike? Di nam je Stanislav? A Josip Peranić, čiju sam vodu svakodnevno trošio, kaže samo: Tog čovjeka je sam Bog poslao u Staru Novalju. Kako da se onda ne osjetiš i sretnim i dužnim dati od sebe sve što možeš?

Tko su bili graditelji Skala, ljudi koji su najviše pridonijeli čudu?

S naše strane, dakle nas koji smo predložili i vodili projekt, prije svih Hrvoje Đukez. Sa znanjem i stalnom odgovornošću, s darom sagledavanja bitnog u momentu, s organizacijskim sposobnostima, neprocjenjiv. On, moj sin Jakov i ja sami smo restaurirali prostor u kaštelu, a taj dizajn interijera, s drvenim podom, prozorom i vratima po mjeri, s kovanim željezom i bravom iz petnaestog stoljeća, s rasvjetom pod čiju toplu auru želiš ući, to je bio prvi i najvažniji nagovještaj da smo došli raditi nešto po ljudskoj mjeri, i vlastitoj i onoj “za sve ki nam dojdu i volu ovo misto”.

Potom su tu svi autori koji su se odazvali pozivu da naprave nešto po svom, ali baš za ljude Stare Novalje, jer to je bio jedini zadani koncept. Prvi je bio fotograf Boris Cvjetanović, s čijom izložbom portreta Mešćarana je započet izložbeni program, a posljednji je bio Davor Sanvincenti, svojom finom i nježnom izložbom polaroida snimljenih u grubom kršu Zaglave u prvom svjetlu dana…
Ali ustvari, na ovo je pitanje nemoguće odgovoriti nabrajanjem svih imena i zato postoji rubrika pod nazivom Prijatelji, na stranici skaledosunca.com. Tamo su portreti ljudi i tekstovi o njima.

Zašto ste nakon četiri tako uspješne godine prekinuli projekt?

Zbog bolesti. Morao sam očito zanijemiti malo. Previše sam pričao. Možda.

I sada, opet četiri godine nakon tog posljednjeg ljeta, postavljate nešto kao Skale Revisited?

Da, sa zadovoljstvom. U novom prostoru mjesnog Doma, u dvorani kojoj će jako dobro doći jedan takav rječit i slikovit stalni postav, ne samo kao scenografija za razna događanja. Poklopilo se s mojom željom da sagledam učinjeno, što iz ove perspektive mogu i da to pokušam predstaviti kao cjelinu, što je i bila, te da bude bar u nekoj mjeri predstavljeno to kreativno čudo, jer tu ima ideja za četiri života a ne četiri godine. Ako ništa drugo, Stara Novalja ima riješene predloške za suvenire za slijedećih pola stoljeća.

A poslije izložbe? Na osobnoj web stranici neki dan ste objavili svoju pjesmu Čovjek iz Drljande. Jedna strofa kaže: Čovjek sam iz Kaštela / dižem skale nasred sela / odozgo će / vidjet sebe / slika cijela… Što vam znače ti stihovi?

Pjesma je dio knjige u nastajanju i napisana je za pjevanje uživo u Staroj Novalji, a na predložak Manceove Katange. Taj njen dio odnosi se upravo na to naše gradilište. A govori o jednom od načina na koji mi smrtnici možemo vidjeti Sunce, ono sa velikim S. U njega se, kao što znamo, bez zaštitnih naočala ne može gledati jer će nam spaliti oči. Ili ćemo se probuditi pretvoreni u stup soli. Znači da je ono i metafora samoga sebe. Sunce je naime ono što mi želimo da ono bude, ono je ono kako ga zamišljamo. I samo na taj način ono komunicira s nama. Ako vjerujemo u to da je ono na našoj strani, Sunce, a ja recimo vjerujem u to još otkad sam bio dječak i glupo mi je sad pred kraj to dovoditi u pitanje, ono će i biti na našoj, ili mojoj, strani. I tu je dijalog s njime moguć i naše ljestve do njega sigurno neće biti spaljene ako ih gradimo u dobrom filmu i u dobroj vjeri. A te skale u stvari su život, nema tu puno filozofije ni drugih interesa. I ako stih kaže: odozgo će vidjet sebe slika cijela, to je trenutak za svakoga od nas koji će doći, kad se osvrneš da vidiš kuda si prošao i što si sve činio. Ima i ta druga pjesma, s druge strane te staronovaljske nesnimljene singlice, Skale snova, koja na malo jasniji način govori slično: Ovo su skale i mojih snova / po njima i moj život gre / i kada sutra krenem vazjugo / ja sanjam snove mešćarske. To je dakle obećanje, pjesma o vjernosti koja nadilazi početni okvir ugovora s mjestom.

Među neostvarenim zamislima u arhivu Skala postoji i Staronovaljska televizija… Pa i bilješka o izradi novčića, dizajnirane kovanice koja bi, uz to što bi služila kao suvenir Stare Novalje, predstavljala i oblik lokalne valute, stvarnu vrijednost interne razmjene, barem u okviru galerije koju ste vodili… O čemu se točno radi?

Staronovaljska televizija je nova rubrika uskoro na meniju www.skaledosunca.com, a i na mom osobnom stanislav.petikat.com. Ideja je stavljati, vjerojatno u tjednom ritmu, kratke video snimke koje su mi poetski ili stilski bliske, a koje su na bilo koji način vezane uz Staru Novalju. To me veseli jer se samo posljednjih dana dogodilo nekoliko izvrsnih… A kovanica, da, radi se o novčiću, istovremeno i platežnom sredstvu i artefaktu, čija bi cijena s vremenom sigurno nadrasla upisanu mu vrijednost od jednog Jura, što bi bilo i njegovo ime. Jedan Juro ili Jure bio bi načelno vezan za jedan Euro, koliko bi otprilike bila i njegova proizvodna cijena u nakladi od 300 primjeraka. A ime je zgodno jer se Euro najčešće i izgovara Juro… Nitko se dakle neće s tim obogatiti, ali će Stara Novalja možda dobiti na dlan svog slavnog karnevalskog Juru, koji svake godine zadnje noći maškara odlazi u dim, ma koliko lijepe i pametne pjesme pisao. Dobit će ga kao vanvremensku, slobodnu valutu kojoj će sami mještani i prijatelji određivati trenutnu vrijednost.


Potkraj vašeg rada u galeriji spominjala se inicijativa da vas se, kao voditelja projekta i sasvim u duhu poetike kojom je projekt zračio, proglasi za Počasnog građanina sela, no vi ste ‘u nijemosti’ otklonili ‘kandidaturu’… Što se otad promijenilo i jeste li sada eventualno spremni i za to iznimno i dosad nepostojeće priznanje?

Ta je kandidatura bila izrečena kao prijateljski kompliment mog najboljeg susjeda i zapamćena je jer je duhovita. Stvar je dovoljno neozbiljna da bi čak vrijedilo dizajnirati tu majicu, lentu ili kako bi se već to dodijelilo. Ali već je samo spominjanje toga ovako u razgovoru kojega će pročitati možda i par stotina ljudi, i više nego dovoljno. Hvala vama na tome, a i mom susjedu i prijatelju Antonu Tonču Denoni na svemirskom komplimentu.

Piše: Dunja Pavešić