U starom kaštelu na stazi uz more, u prostoru nekadašnjeg poštanskog ureda, a još ranije spremišta za ribarske arte, ljeta 2012/13/14/15 oblikovani su projekti i proizvodi vezani uz povijest, prirodu i ljude Stare Novalje.

Program izložbi i događanja , namijenjen svima "ki nam dojdu i volu ovo misto", bio je rezultat suradnje Umjetničke radionice Petikat, Grada Novalje, mjesta Stara Novalja i Ministarstva kulture RH.

Četiri godine kasnije, početkom kolovoza 2019-e, ispred novog mjesnog doma u Staroj Novalji, osvanuo je plakat s poznatim znakom Sunca. 

A primjećen je i Stanislav. 
What the hell is he building in there? 

 

Kroz priču o mezokajiću, osobitom modelu čamca kojega je majstor brodograditelj napravio 'za svoju potribu' i nazvao imenom svoje kćeri, izložba portretira Josipa Pipa Peranića, cijenjenog staronovaljskog kalafata koji je tijekom radnoga vijeka vlastoručno napravio pedesetak lijepih brodova. Autori izložbe Hrvoje Đukez i Stanislav Habjan.

Renata je jedinstveni model broda koji najbolje predstavlja i svoga graditelja. Budući da spaja karakteristike batane i kajića, nazvan je mezokajić. Model mezokajića graditelj je zamislio i napravio po mjeri svoga mora, uvale Stare Novalje, u kojoj se naraštajima više ili manje svatko bavi ribarstvom. Desetak je mezokajića Josipa Peranića, napravljenih s malim varijacijama, danas u Staroj Novalji i Novalji.

Josip Pipe Peranić, majstor brodograditelj, već više od dvadeset godina u mirovini. Strukom stolar, poznat je bio kao meštar i za vrata i za prozore i za namještaj, ali se za njega najviše zna upravo po njegovim brodovima od kojih mnogi još uvijek plove ne samo po paškim uvalama već i po čitavom Jadranu, od Crikvenice do Visa. Promišljajući unaprijed vrijeme i mjesto života svog broda, kao i njegov izgled i strukturu, osjećao je taj brod više kao živo biće nego kao stvar, što je vjerojatno i preduvjet aktivne stvaralačke identifikacije, pristupa kojim se dodiruju majstorska vještina i umjetnost. Jedna od značajki njegova stila gradnje, uz izvorna konstrukcijska rješenja, bila je i stanovita robusnost, radilo se da bude čvrsto i trajno i nije se štedio materijal.

Jedan od vlasnika Pipovih brodova, Anton Denona, kaže: "Ovo je praktičan, dobar izum. Za ovaj mali ribolov naš, kad ljudi idu malo na tunju, malo na lignje, malo na kukod mrižicu, za svoju potribu je jako zgodan, prilagođen. Taj brod je toliko jednostavan da svaki ki gre na more, svi koji žive taj naš neki tradicionalni ribolov, kad čovjek koji je doma veli idem ulovit sebi obed, i kad vidi ovakav brod, on zna da je to to, da je taj brod taman. Nit mi je velik nit mi je mali, nit mi je dubok nit mi je plitak, nit mi je vergul nit mi je... razumiš, tvrd. On je  u svemu taman. Jer ti nisi stalno na moru, tebi treba nešto da je relativno jednostavno za održavat i za imat ga, i da mu ni problem nać vez, da ne moraš dodatna osiguranja mu radit na vezima... on je jednostavno taman. Ima ga dovoljno, a nema ga previše. More ga vozit od diteta do starog čovika."

 

A kako nam je govorio Pipe kalafat:

"Svaki djel na brodu ima svoje ime. Recimo kolomba, to bi bilo ko na čovjeku kralježnica, jer kao na čovjeku tako slično su i udovi na brodu. Kralježnica ili kobilica, ali kolomba je po domaći. Onda rebra su rebra. Onda prvi madir dole, prvi madir gore, na vrhu je centa. Dole zadnji do kolombe je panižel. Onda škera, sofa, tačajin, maškul, jargola, timul, e… pajoli. Banci za sidit.

Meni je bilo bitno da nacrtan konstrukciju broda i stavin ju u naravnu veličinu na šperploču. Crtan 1:15, 1:10, to su najbolji omjeri jer čin je malo veći omjer su i veće preciznosti, a kada to napravin, prebacin to i trasiran na šperploču veliku i dobijem naravnu veličinu. Crtam pol, pol prema krmi, pol prema provi, a onda izvadin po tim crtama šablone od šperploče, njih 1:1 sve napravim... Šablone napravit i model nacrtat, to je posal vraga paklenoga, i to kad jedan put imaš možeš ih obnavljat i stalno radit taj brod dok si živ.

Kad sam završil zanat struje ni bilo, imali smo u radioni jednu mašinu, više smo na ruke radili… Rebra za brod na ruke smo pilili sve do 70-ih. I tesalo se isto… To je najdelikatnije, godi se ne rižu, onda je drvo puno trajnije, čvršće. To je vještina, a i ne ide svakom. Ja bi s teslom bil izvadil ne pol milimetra, nego još manje, na stotinke, taj alat kad se nabrusi mora brijat, isto ko blanja, i moraš znat kako tesat drvo.

Kad sam bil mlađi sam išal, jer nije bilo posla ovdje, onda se moralo ići na teren i ovako, u Treći maj, Kraljevicu, Split, Punat, tamo je drvno brodogradilište... A na ovima već brodima radiš oblaganje,  opremu, sve unutra, uređenje kabina i to. Sve je to meni išlo, od stolarije, do brodogradnje, zidarije, krovovi, sve se radilo, jer ovdje moraš, na otoku osobito, ako ne svaštariš, nema kruha. I ribar bit i sve.

Ono što sam obećal iza tog moran stajat. Ja sam puno radil čamci, brodi, i to bez ugovora. Rič. Očeš kaparu? Ne. Kaparu mi ne spominji, unaprid tvoj novac. Ako mi nešto treba za materijal, to je već nešto drugo. Ako imaš svoj materijal, daj mi materijal pa, kad već ja napravim polovicu posla, onda sam ja to zaradil, a tvoj novac unaprid... Ja ne znam što će se dogodit dok dođeš doma a kuda dok završiš brod.

Brodogradnja je isto jedna stvar umjetnosti. Ako ti u glavi nimaš brod, ma nikad ga nećeš napravit. Ti moraš njega imat u glavi, i vrline njegove, ka di ćeš napravit veći bok ovamo, onamo, kako će se on u moru ponašat, moraš ga vidjet već u moru i na kraju, ali moraš imat jako memoriju dobru za napravit to. Ako si napravil maketu dobru, i maketu razradiš, onda ćeš i brod dobar napravit.

Drvo je bilo hrast za kontrukciju čvrstu. Od domaćega hrasta, duba našega, isto i za masivni jaki dijelovi, krmenu satvu koleno, kud prolazi propeler, osovinski vod, antikori proveni debeli po 14 cm zakrivljeni odma prirodno. Po šabloni kad to odrežeš, to je lipo i vidit. To kada vidiš ovako na stupu, i kasnije kad obradiš, rekal bi ni to to, to nije od onoga došlo. Kako ni došlo kad je došlo?

Znali su ljudi tamo prema Lunu, na stanima u Vidasa, na stanu u Daba, Šonja, tamo sam znal hodit, kad oni pilu drva za grijat se, onda se pili dub, to je taj naš primorski hrast, on je mali, zakrivljen, a čvrst ko vrag. To su masivi, pa je moguće dobit prirodnu krivinu, da je ona srasla u drvu... Tako da je meni znalo doć dobro, ja sam njima plaćal to na kila kao ogrijev, a meni je to prvoklasni materijal bil.

Ono kad hrastovinu napraviš, onda paziš da dođe ono pravo, prirodno, kako je Bog da. Pa to poć opiturat, to bi grihota bilo. Onda ostaviš ono lipo, da je natural, više posla je da se vidi, a gazda poslije kako zna... Ja ni jednoga nisam maškaral u pituru. Sve šta se dalo, uvik kad sam radil, radil sam da se ističe drvo, natural.

Nismo mi tu bili bogati, ni sad ja nisam bogat, jer svaki pošten čovjek, on ti se u životu nikad obogatit neće. Ja sam ti od svoga rada, a ako neki mi pomogal, taj ti je pomogel koliko je, a dal si mu pol ili više nego sebi, a izvedeš od nacrta, do kraja, sve. Jer meni je bilo uvik da posal ispade kako treba, ja sam užival u tomu, svom poslu. I danas bi se još nešto sigurno bavil, samo da me oči nisu napustile.

Samo mi je žal da nis napravil gajetu jednu pravu."